Specijaliteti
Pretraga sajta
kafana je ekstra hrana je dobra jedino smo jednom probali...u Gurmanova tajna
Pre 22 godine iy Nisa sam dobila na poklon stihove pesme...u Kazandžijsko sokače
Nažalost, ne mogu na napišem puno toga lepog o ovom...u Srpska Brvnara
Najbolja jagnjetina u gradu, uz Bovinovu tamjaniku -...u Mali podrum
Odlicna atmosfera. prava kafanska! i konobar je legenda....u Tri fenjera
Zanimljivosti
Srbi, stari narod
Srbi možda nisu najstariji evropski narod, ali su zato narod sa najdužom kafanskom tradicijom na Starom kontinentu: još 1522. Turci su na Dorćolu otvorili prvu kafanu. Posle Beograda, prvu kafanu 1592. godine dobija Sarajevo, London 1652, dve godine kasnije Marselj, u Beču je otvorena 1683....
Literatura
Prva kafana u Evropi otvorena na Dorćolu
Istorijske hronike govore da je prva kafana na evropskom kontinentu otvorena 1522. na Dorćolu. – Lav Trocki i Erih fon Štrohajm u „Moskvi“. Ko zna koliko je puta u litraturi, u memoarima, u istoriografskim i sociološkim studijama izrečena tvrdnja da su kafane srce i duša...
Zanimljivosti
Stare kafane i boemi u Vranju

Kafana Proleće u Vranju
Na jugu je kafana bila mesto gde čovek odmara od sveta koji je ostavio na njenim vratima, gde se svakom otvara duša i kad mu dobro ide i kad je loše.
Dovodili su čočeke iz Skoplja, metere, zurlaše, iz Masurice i Ciganke, čuvene po razbludnim očijma i vrelim telima, zapisao je Bora Stanković o vranjskim hanovima i mehanama gde se duša lomila na tankoj liniji sevdaha i karasevdaha. U starom, meraklijskom Vranju, kafane su za mnoge bile druga kuća.
Ako je kafana drugi dom za većinu Vranjanaca, za najznamenitijeg među njima Boru Stankovića bila je prvi.Kafana je mesto gde čovek odmara od sveta koji je ostavio na njenim vratima. Mesto gde se razmenjuju mišljenja, tračevi, nežnosti, pesnice i svako razmenjivanje koje čini dostojnim život čoveka. Jer, bez razmene, bez duševnog davanja i primanja, nismo ljudi nego roboti - kaže poznati vranjski boem Dragan Kostić Tc, učitelj u penziji.
Bora je uživao u kafani, družio se sa ljudima koji su uz piće i pesmu otvarali dušu starog Vranja. Slušajući razne priče, gradio je svoje književne likove poput Mitketa, hadži Tome, Arse, Koštane, efendi Mite, gazda Marka...
Uživao je u domaćem vinu u Paničkinoj kafani sa šarenim kariranim stolnjakom i sedeo do visoke peći na drva. Oko podneva bi odlazio u kafanu Solun, koja se lepila sa Gradskom crkvom Svete trojice. Popodne, pošto bi odmorio, čezom bi odlazio put Vranjske Banje, gde je sedeo u gostionici Kosovo i kafani Bosna - priča Kostić.
Za pravog boema i merakliju kafana je bila sve samo ne mesto za neumereno opijanje i tamanjenje roštilja.
Muka je kad vidite danas ljude koji nemaju meru. Opijaju se, žderu, a kafane pred naletom kafića i klubova nestaju. Da bi preživele, utrkuju se ko će bolje organizovati rođendane dece, krštenja, mladence...
To uzima dušu kafani. Neke da bi uveče privukle mlade angažuju preglasnu muziku i folk pevače, te se sve svodi na igranje oko stola. Retke su one gde čovek može da sedne, da otvori dušu i kad mu dobro ide i kad je loše - sa setom priča Kostić.
Nekadašnje kafane, koje su bile duša Vranja, pred naletom vremena i istorijskih lomova nestajale su zajedno sa svojim vlasnicima. Stariji žitelji sa uzdahom se sećaju kafana kao što su Belo jagnje, Paničkina, Prizren, Solun, DŽokina, Gužvina...